Amir Talić: TAJNOVITA ŠUMA ZAGAJ, Gradska biblioteka Zenica, 2020.
Dok oplakujemo smrt književne kritike, ozbiljna kritika knjiga namjenjenih djeci odavno ne postoji. Neki možda kritičkim prikazom smatraju tri-četiri rečenice koje izdavač napiše na svome webu ili na zadnjoj korici knjige pa ih onda elektornski i printani mediji prepisuju. Kao rezultat te uvriježene copy-paste metode, svi portali, lifestyle žurnali i knjižarsko-izdavački kuloari posve jednako ili vrlo slično opisuju nove knjige za djecu. Na novoj knjizi Amira Talića “Tajnovita šuma Zagaj”, nema tih markentiških trikova, ali zato u njoj ima mnoštvo zanimljivog i neobičnog sadržaja.
Ova knjiga, koju autor titulira malim pričama za veliku djecu funkcionira na više razina. Tematizira ljubav prema prirodi i životinjama, prijateljstvo, djecu u ratu, neobične i nesvakidašnje slike djetinjstva koje se provodi u simbiozi s Božijim i naturalnim zakonima. Talić piše i o drugima i drugačijima. Piše o ekološkoj neosvještenosti, te o prvim, najkrvavijim, danima rata.
Prva priča, po kojoj je knjiga naslovljena, uvodi nas u zaboravljeni svijet apsolutog prirodnog sklada, idiličnih slika sloge među stanovnicima šume koja slavi svoj praznik. Tema ove priče primarno ima odgojni cilj, dakle ponašanje, stav i vrijednosti koje želimo razviti kod svoje djece! Ona sadrži set potencijalnih komentara i pitanja za pokretanje razgovora s djetetom o očuvanju prirode i međusobnim odnosima među ljudima.
Priča “Veliki grom Štucavac i brat mu Mucavac” je odlično strukturirana. U njoj pronalazimo elemente narodne priče. Jedan lik je strašan, drugi još strašniji. Kad Gromovi odrastu, kad izžive gromovničke dječije objesti, slično kao i u narodnim pričama, preobrate se u dobrice i spasitelje Grmeč planine i svega onog što čini najneodgovorniji stvor na svijetu: čovjek. Metafora govori izravno imaginaciji, gradeći njezine poveznice kroz osjećaje, umjesto kroz teoriju ili apstraktno prosuđivanje. Integrirane u pripovijedanje, mnoge metafore mogu, kao što je to slučaj u religioznim spisima i poeziji, postati misteriozne i magične, ponekad suptilne, a ponekad izravne i moćne. Metafore oživljavaju i dobijaju energiju jedna od druge u živoj i uzbudljivoj međusobnoj igri. U ovoj priči Talić postiže te efekte i stvara živu interakciju između teksta i konzumenta.
U priči “Ratno siroče” cijela mreža događanja istkana je tako da predstavlja prirodnu cjelinu. Dječaka Ramiza Muloduha roditelji su s početka rata, nekoliko sati prije nego što su ih utjerali u kamion i odvezli u nepoznato, sakrili u bahuru komušine. Zbunjeni i prestrašeni dječak provodi nekoliko dana u šumovitom Jelincu uz potok Jelinac, sanjajući i sjećajući se roditelja, svog psa, rođaka i prijatelja. U tih sedam dana dječak će se preobratiti u snalažljivog mladića koji će preživjeti rat, i koji će, poput mnogih tražiti odgovore, i nalaziti ih u masovnim grobnicama.
Priča “Šareno kamenje”, također, tretira sudbinu djece u ratu, njihovo naglo, prisilno pretvaranje u odrasle ljude. Narator svjedoči o onome što mu se dogodilo, o onome što je vidio, ali ne govori o ranjenoj duši koja krvari, i koja, ni nekoliko decenija nakon rata, ne može da shvati šta je komšije i dojučerašnje prijatelje pretvorilo u ostrašćene nacišoviniste.
Amir Talić prilikom struktuiranja ovih priča vrlo vješto uspijeva da određeno devijantno ponašanje ili situaciju vratiti u ravnotežu i u tom procesu izbjegne svaku vrstu etiketiranja. Služeći se maštovitim pričama i tajnama magičnih metafora, Talić je razradio umijeće stvaranja terapeutskih priča. Umjetnička snaga metafore pomaže djeci, a i odraslima, da izađu na kraj s vlastitim strahovima, tugama, frustracijama. Talić zna da put do djeteta najlakše nađe priča, a ako je još bogata metaforama i istinitom simbolikom može dotaknuti najdublje slojeve djetetove duše, mijenjajući pritom djetetov odnos prema samome sebi i prema svijetu.
Moć pripovijedanja stvara priliku da ljudi međusobno dijele priče, da svako ljudsko biće neprestano priča vlastitu životnu priču i na taj način dotiče primatelja priče i preklapa svoju priču s njegovom. Priče su važne za život naše duše kao što je voda bitna za naše fizičko preživljavanje – one mogu pomladiti i vitalno su važne za zdrav rast i razvoj; one uvijek pronađu put u naše srce, u naše biće, baš kao što voda uvijek pronađe put kroz stijenu ili zid tamo gdje se čini da je to nemoguće.
Aktivno suočavanje s traumatskim iskustvom je najuspješniji način nošenja sa stresom. Tim se načinom osoba direktno suočava s uzrokom, ali i s opterećujućim emocijama koje je trauma izazvala, te ponovno uspostavlja nadzor nad stresnom situacijom. Aktivnim pristupom suočavanja postiže se da osoba svojom aktivnošću umanjuje osjećaj bespomoćnosti te stvara i povećava mogućnost ovladavanja samim sobom i okruženjem, a na taj način znatno smanjuje doživljaj ugroženosti. Komunikacija o traumatskom iskustvu otvara mogućnost da se izraze i podijele osjećaji, želje i nade s drugima. Na taj način stres kao negativan osjećaj može postati podloga za rast i razvoj pojedinca, ali i skupine, jačajući zajedništvo i snagu. Jedan od najuspješnijih načina suočavanja sa ovim problemom svako je književnost. U njoj je pojedinac slobodan prihvatiti podršku i pomoć bez osjećaja poniženosti i bez pokroviteljskog stava.
Priče Amira Talića u knjizi “Tajnovita šuma Zgaj” neka su vrsta biblioterapije. To je termin koji se odnosi na plansku upotrebu književnog teksta (proze, poezije, mitova, legendi, dječje književnosti) i književnih izražajnih sredstava (metafora, uporedbi, alegorija, rima, ritma) radi olakšavanja i poticanja različitih načina nošenja sa gorkim i traumatičnim iskustvom. Biblioterapija ima iscjeliteljsku moć jer djeluje na način da čitatelj priče bude ponesen njezinim sadržajem, pobuđuje u njemu poistovjećivanje s junacima priče i omogućuje mu doživljavanje širokog raspona emocija. Identifikacija koja otvara mogućnost čitatelju ili slušatelju priče da u književnom djelu prepozna sebe, druge njemu važne osobe ili neko svoje intimno iskustvo i time se poistovjeti s vlastitim unutrašnjim svijetom; projekcija i introjekcija omogućavaju pristup problemskoj situaciji s gledišta likova iz priče i daju ideje za drugačija rješenja nekog problema; katarza se javlja kao emocionalno uzbuđenje izazvano pričom, a oslobađa nakupljenu napetost čitatelja ili slušatelja priče čime se ublažava stres; uvid daje čitatelju ili slušatelju priče priliku da analizira konflikt koji proizlazi iz priče, te promatra vlastite reakcije u ogledalu književnog djela.
Amir Talić je, u ovoj knjizi, samo potvrdio svoj talenat za jasno, živo i ekspresivno izražavanje koje je jedno od vodećih kvaliteta neophodnih za pisanje za decu i mlade. Jezik ove knjige je standardan, prividno pojednostavljen, bez izrazitih stilskih bravura, ali itekako slikovit u svojoj izražajnosti i preciznosti kada su u pitanju predmeti i pojedinosti o kojima govori. U ovim pričama različite dužine, koje se kreću od crtice do novele, i prije same poente, nameće se izvanredno kazivanje naratora o događaju ili temi koji su u nekom trenutku u životu zaokupili piščevu pažnju. Prilikom kazivanja, važno mjesto zauzimaju opisi spoljašnjiih pojedinosti koji umnogome deklariraju predmet o kome se govori, smještajući ga u precizan okvir gdje se radnja odvija, sa važnim detaljima koji su sve samo ne sporedni u razvoju radnje. Sve priče, shodno svojoj dužini, sadrže mali broj junaka, ali tipičnih, uglavnom datih u paru, kao oponenti, sa glavnim ili anti-junakom kao nosiocem opisanih događaja. Po svojoj specifičnosti izdvajaju se junaci koji su ujedno i naratori price.
Pri rasvetljavanju prirode književnog teksta za djecu, po mom mišljenju, uvijek je potrebno u centar pažnje staviti to što se ona javlja kao sveukupni plod osviješćene potrebe da se uopći životno iskustvo i da se ono iznese, tačnije – da se preda potomcima. Drugim riječima, uz pomoć žanrovski različitih tekstova za djecu od samih početaka se sprovodilo vaspitavanje u najširem smislu: socijalno-pravno, moralno, patriotsko, estetsko… I upravo ove su funkcije određivale mnoge njihove karakteristike. Najveći pedagoški efekat moguće je dosegnuti kada se pouka prenese onome kome je namijenjena, u živoj, nestandardnoj formi pripovijedanja, uvijek budeći i potkrepljujući radoznalost. Zato su pričama za djecu svojstvene fascinantne teme, nešablonski motivi, neuobičajene slike, privlačni tipovi. Opet, podređujući se didaktičko-vaspitnim zadacima, one odražavaju život u najrazličitijim oblicima ispoljavanja, ali pri čemu pažnju zakivaju najviše na teškoćama, koje je neophodno prevazići, i protivrječnostima, koje se obavezno moraju riješiti. Pa i kako bi drugačije? U stvarnom životu se upravo iskušenjima provjerava prava suština čovjeka, jer u procesu prevazilaženja prepreka razvijaju se, neophodne za punovrijedno postojanje, kvaliteti osobe, kali se karakter. Zato se u pričama za djecu heroji provjeravaju “do maksimuma”.
Od davnina, pripovjedači za djecu su svoj zadatak vidjeli u tome, da se utvrde čvrste predstave o svjetlosti i mraku, dobru i zlu, ljepoti i ružnoći, o pozitivnom i negativnom u najrazličitijim oblicima, u bilo kojim okolnostima. Očito da je Amir Talić ovladao ovim teorijskim principima pa je sadržaj svojih poučnih priča podigao na nivo univerzalnih značenja. Između ostalog i zbog njihovog traumatičnog, aktualnog sadržaja, a i zbog eliminiranja bilo kakve mogućnosti jednostrane percepcije i tumačenja.
Smatram da je na kraju ovog teksta nužno reći da je Amir Talić tokom rata 1992-1995. hapšen i zatvaran od vlasti samozvane Republike srpske. Proveo je na robiji 13 mjeseci. U VIZ Mali logor u Banja Luci proveo je godinu dana, gdje bio izložen strašnim psiho-fizičkim torturama. Njegov dvanaestogodišnji sin Ammar obilazio ga je osam puta u banjalučkom zatvoru. To mu je kasnije bila tematska preokupacija za knjigu poezije Mali logor i kratku prozu Samica. Snagom duha i prkosa preživio je ratnu golgotu. Čini mi se da knjiga “Tajnovita šuma Zagaj” dijelom pripada tom inspirativnom krugu, te da je na izvjestan način vraćanje duga svim dječacima i djevojčicama za godine uzgubljenog djetinjstva i ratnih trauma.