Bošnjačko društvo pisaca

Ja sam Bošnjak, i gladan i goloruk i goloprs, na koga je sve udarilo! Najprije je udarilo na moju kuću, na moju ženu, na moju djecu sve ono silno oružje koje je bravar Tito pedeset godina turpijao i kupovao za Jugoslaviju a Srbija sebi prigrabila; udarilo na me avionima, helikopterima, topovima, tenkovima, raketama i granatama, svim i svačim osim podmornicama (Bosna je na brdovitom Balkanu!). Srbijanac me zakl’o i ruku otkin’o da mi s ruke skine sahat i prsten. Crnogorac me ubio da bi mi uzeo video i šest tanjura. Hrvat mi oteo dvjesta njemačkih maraka i odveo me u zarobljeništvo! Pa iako su Srbi i Hrvati neprijatelji, oni hoće moju rođenu zemlju da podijele između sebe kao da me već nema. Ima, ima, popričekaj! 

(Nedžad Ibrišimović, Ruhani i šejtani inspiracija)

Ime Bošnjak vratilo se Bošnjacima, kao da im se vratilo odlutalo čeljade iz kuće, kao da im se vratilo pamćenje o sebi. Razumije se da je termin Musliman (tzv. veliko M) bio prikladan za manipuliranje, za kojekakvo opredjeljivanje, za namjerno (zlonamjerno!) identificiranje s tzv. malim m, dakle raznarođavanje. A znam šta to znači. Zna se i šta je Bosanac. I niko nema razloga da bude povrijeđen, ne samo ko je rođen u Bosni već i ko je postao naš, načinom kako se to postaje. A ima takvih. Naši su korijeni u ovoj zemlji, naši grobovi i mezari, naš znoj i odgoj. Mislim da je ogovaranje bošnjaštva završeno njegovim javnim i formalnopravnim priznanjem. Bit će tu još pojedinačnih nerazumijevanja i zaviranja ustranu, ali to ćemo pripisati našoj bošnjačkoj tvrdoglavosti u poimanju sebe u prostoru i vremenu.

(Alija Isaković, maj 1994)

U školi sam učio o rođenju svoje zem­lje. Moja zemlja se zove Bosna. Ali ja nisam Bosa­nac. Nisam se mogao načuditi da postoji zemlja u ko­joj nema ljudi da se po njoj zovu. Učiteljicu Dijanu sam upitao: “Zašto se ljudi koji žive u Bosni ne zovu Bo­sancima?” Ona mi je odgovorila: “Ne mogu se ljudi u Bosni zvati Bosancima, Ključaninu, jer, lepo, nema Bosne!” Isti smo dan učili da je moja zemlja rođena 25. no­vembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu. Rođena, a nema je! Estagfirullah! Moja zemlja je previd, zaključio sam. Idući kući, pala mi je još strašnija misao: Moj otac je stariji od moje zemlje! On je rođen 1938. godine, a moja zemlja 1943. Mami sam, s vrata, rekao: “Babo je stariji od zemlje!” Gledala me zapanjeno, pogledom sta­ri­jim i od oca i od Bosne, za koji nisam bio siguran da li je ikada postojao. 

(Zilhad Ključanin, Šehid)

Bošnjačko društvo pisaca

Pjesma Bošnjaku

Moj Bošnjače, oko sokolovo,
Dosta slatkih prespavasmo snova,
Dosta ljutih preboljesmo rana,
Kroz nekol´ko godinica dana.

Safvet-beg Bašagić

Ja sam Bošnjak

Ja sam Bošnjak – dičan junak:
Vjeran svetom domu svome,
Vjeran slavi svojih djeda
I narodu bosanskome!

Musa Ćazim Ćatić

Bosna

Bosna je samo zelen list kukuruza,
što treperi između okrajaka ljeskovine
koja je obgrlila potok i sve obale učinila
zelenim zavjesama i nejasnim iščekivanjima.

Alija Isaković

Historijski događaj u Zenici: Bošnjački pisci predstavili svoje Društvo

U Bosanskom narodnom pozorištu Zenica jučer je održana Svečana akademija Bošnjačkog društva pisaca (BDP), uz bogati kulturni program u kojemu je sudjelovao Omladinski hor Zenica pod dirigovanjem maestra Milenka Karovića, nastupe dramskog umjetnika Irfana Kasumovića i violinistice Jasmine Kasumović te brojnih bošnjačkih pisaca koji su govorili svoju poeziju. Na svečanost su pristigle i delegacije bošnjačkih pisaca…

Pročitaj više