Enes Topalović: Ime i duša, Planjax komerc, Tešanj,2021.
Na koricama nove knjige Enesa Topalovića stoji naslov kao autentično objašnjenje, kao kritička sažetost narativnog diskursa ovog romana. Već je, povodom prethodnih knjiga primjećeno, da je Topalovićev pripovjdački narativ okrenut stvarnostima i preokretu stvarnog u fiktivno kao stalni proces stvaranja priče. Priča se rađa bljeskom trenutka kada pripovjedač ugleda motiv koji se dalje razvija kao autorski intencionalni sadržaj, kao „skriveni posao” sa efektnim završetkom – katkad eliptičnim, pa i sa prešutnim prijedlogom da eventualni kraj pripadne čitatelju.
Već sam početak ukazuje na aktivni prodor u manje poznata tematska područja bh umjetničkog pripovjedanja. Tehnologija sjećanja, doživljaja i ulaženja u realna zbivanja ukazuju na motivske novine i neobičnu efikasnost u kontingentnom odnosu istinitosti i fikcije.
Roman “Ime i duša” ispisan je er-formom, iskazuje psihihičke traume glavnih junaka, treperenje podsvijesti i tropističke engrame. U tom smislu Topalović se naslanja na tradiciju sušićevsko-selimovićevske rečenične konstrukcije, a da pri tom ne dominira ona, da tako kažem, leksičko-akustična zvonjava riječi, već u prvi plan izbija semantička aura, tekstovna nabijenost romana čija se završnica uslovljava, usijava u zgušnjavaju paralelizma događaja, sjećanja i otkrića, dupliranim diskursom, koji sinonimizira dinamizam zbilje, tjesnac vremena, naracijsku čistotu i raspolućenost životnih sudbina glavnih junaka.
Roman “Ime i duša” istodobno nastavlja razradu Topalovićevog romanesknog mehanizma od etičkog, ideologijskog plana do pitanja identiteta, problema funkcioniranja romanesknog diskursa sa izrazitim akcentom na fon priče, na najtananije psihološke treptaje. U ovom romanu glavni su junaci Azra Makaš i Mujo (Jovan) Škrbo. U vrtlogu životnih tajni kakve su, valjda, moguće samo u zatvorenim konzervatim sredinama, u vrtlogu epohalne apokalipse, u košmaru krvavih ratnih dešavanja uz Drinu (granicu), iracionalnih mržnji i još iracionalnijih razloga za nju, aktere ove priče mrvi i žrvanj predrasuda, patrijarhalnih običaja i rituala.
Na denotativnome planu roman “Ime i duša ” iskazuje se na nekoliko razina. Prvenstveno kao sociotopografija jednog provincijalnog mikro mozaika. Ali ako ga uporedimo sa klasičnim historijskim romanom, uočljiva je njegova nedokumentaristička faktura u smislu zgušnjavanja protoka vremena i fleš bekova koji uvezuju realnost, emocije, dileme, strahove i zablude.
Stilski pročišćena rečenica, lišena naplava kitnjatosti, usmjerena je na precizna značenja, na direktne odnose događaja i emocija. Svojim zalaženjem u grotesku naive, koja nehotično i prostodušno, doseže ponore identiteta, ova knjiga prošlost uliva u suvremenost i vraća se iz nje u prošlost, tako što likovi Topalovićevog romana ulaze u duše drugih, ili iz njih i proizilaze.
Kad problematizira sociopsihološke situacije, narator rijetko sebi dopušta dokoličarski komfor kao što je raspredanje o mnoštvu razloga, uzroka i posljedica. Umjesto toga on munjevitim potezima razgolićuje problemsku vizuru, krči put kroz naslage poznatog i uobičajenog da bi iznenadio ili ukazao na drukčije činjenice i uzroke ljudske patnje. Konačno, tekst ove knjige funkcionira u teorijskom smislu, kao narativ koji tretira mnoštvo djelimično protivurječnih, dekonstruiranih ali međusobno povezanih povijesti, čime se pridružuje knjigama takozvanog modernog bosanskog narativa koji počiva na shvatanju povijesti kao zajedničke prošlosti, te kao takav nudi orijentaciju na sadašnjost ali i nadu u budućnost.
Obimom neveliki roman Enesa Topalovića podrazumijeva spoznaju nužnosti, onih u egzistenciji, u porodičnoj ili društvenoj ćeliji, u ratno-traumatičnoj stvarnosti preobilnoj konfuzijom, oskudicom, gubljenjem vjere u sebe i svijet oko sebe, te spoznaju strahova, unutarnjih nemira i nesigurnosti kod svih aktera. Široka psihologijska i ljudska kultura, podarili su nam štivo koje i na prvo čitanje plijeni našu pažnju, nagoni na razmišljanje, podsjeća na mnoge zaboravljene ili zapretene situacije i spoznaje, ali otkriva i nove ma koliko one bile u konfliktu s općeprihaćenim svjetonazorima i očekivanjima. Naravno da se ovim ni približno ne iscrpljuju sve mogućnosti tumačenja Topalovićevog romana. Primarni cilj ovog teksta je da se ukaže na nekolike karakteristike samog djela i da se, eventualno, kod čitaoca pobudi znatiželja. A tu je i činjenica da je u našu književnost integriran još jedan, osoben, originalan i višedimenzionalan narativ.