Dino Burdžović: Revolucija i njena kopilad, Poezija 1990-2020, CDKN, OKF, Podgorica, 2020.
Mnogi su se strahovi uvukli u Saladina Dina Burdžovića, na one stare nadošli su, kao plima, novi, nevidljivi i nepredvidljivi. Naravno, pjesnik nije zadovoljan takvim stanjem koje mu je nametnulo dijabolično vrijeme. On ne pristaje na puko preživljavanje, umjetnik želi da oživi. Burdžović je svjestan svoje nemoći, svoje izgubljenosti, pometenosti duše, svjestan je da živi u vremenu koje nije naklonjeno ni njemu ni njemu sličnima, pa otud i jak strah od nestanka bez biljega.
Burdžović autoironično likuje nad savremenim porazima Morala i ćorsokacima Humanizma, tražeći nove sadržaje u Čovjeku i nove mogućnosti Jezika nakon iskustava svjetskih i balkanskih ratova starijih i novijih datuma, masovnih ubistava i zločina diktatura nad ljudskim dostojanstvom.
Na prvo čitanje jednostavne, najčešće ispisane u maniru narativne poezije, koja je na južnoslovenskim prostorima dominantna u poetikama druge dvije trećine dvadesetog stoljeća, Burdžovićeve pjesme otkrivaju nam poetiku svakodnevnog govora, poeziju fraze i opšteg mjesta, gdje pjesnik vještim ironičkim obratima gradi nove, neobične slike života, umjetnosti i civilizacije – otvarajući nova pitanja i značenja.
Sve ono na čemu se zasniva život, a onda i umjetnička predstava toga života, pretvorilo se u pepeo. Burdžović poezijom ritualno skreće pažnju na svoju bol i tugu, i razgrće pepeo savremene svakodnevice imigranata, ali i onih u čiju/e su se zemlju/e skarasili.
Izuzetnog senzibiliteta i nadahnuća, Burdžović u svojoj poeziji sjajno spaja iskustva ljudske historije i kulture sa svojim vlastitim poimanjem čovjeka i svijeta svog vremena.
Opterećenost zavičajnim gubitkom preveliko je breme koje je pjesnik ponio sa sobom i teško ga, ali ponosito nosi. Ostavši bez dragocijenog milja zavičajnog okruženja, te tvrđave samopouzdanja, poljulalo se i ono, toliko potrebno životno samopouzdanje. Kako pronaći novu radoznalost i kako pobijediti strah od ravnodušnosti i tuposti kojom je u novom svijetu okružen? Kako smiriti pometnju u glavi i pobjeći od ništavila?
Kao da pjesnik živi dvostrukim životom, ko da se u njemu prelama ljudsko i umjetničko, i zato mu biva mnogo teže. Paralelizam te dvojnosti je veoma teško harmonizirati pa je Burdžovićev jak subjektivitet permanentno suočen sa beznađem i prazninom.
Da li su osjećaj beznađa i praznina svakodnevice ugrozili i stvaralački čin koji je jedina odbrana od gubljenja identiteta? Nisu! Iz svih strahova raskrila se ironija, razbokorio cinizam, izdiglo se viskointeligentno tzv. svevideće oko.
Neprovjereni glasovi iz obamrle domovine
javljaju da je moja nevjernica postala
ogorčeni nacionalista, gode joj, kažu dušmani,
ove nove popularne kasapske pjesme.
Javno se ne izjašnjava
ali jasno čujem njeno opravdanje:
“Šta ti sada hoćeš, pa, rat je bio
ne tako davno…”
Razmišljaj, slobodno,
plastična ružo, nije zabranjeno!
„Mesara Evropa“ otvorena je non-stop
a i Internet nikako da se ugasi!
Na sajtu
www. Mrtvi u prošlom milenijumu.eu.com
nedostaje moja i tvoja fotografija.
Redaju se pred čitaočevim širom otvorenim očima detalji koji oblikuju jedan od glavnih likova /doduše umnožen lik kao u konkavnim ogledalima/ ove poezije gospođu Evropu, gospođicu Evropu, “djevicu” Evropu, kurvu Evropu, gaduru Evropu; iskompleksirani supružnici i ljubavnici, javne kuće za kupovinu brzog i jeftinog zadovoljstva, mitovi o Njemcima i Jevrejima, djevojke s kokošijim grudima, neonacisti što marširaju podignutih glava i pale trudne Turkinje, Avganistanci, Romi, Rumuni, Albanci, Crnogorci, Italijani, Tajlanđani, Nigerijci, konglomerat rasa, navika i ubjeđenja, ophrvani snom da će i oni jednog dana imati plave oči, samo su dio pjesnikovog repertora u ovom izboru.
Subjekt Burdžovićeve poezije zorno potvrđuje da u životu – za razliku od gramatike – ne postoje samo tri lica, dapače da se ispod naoko nedužnog Ja mogu kriti čitavi svjetovi. Taj subjekt, naime, istovremeno provodi kritičku mimezu svakodnevice i samokritičko propitivanje vlastite doživljajnosti. Njegova je raspršenost, među inim, signalizirana u nekim pjesmama dijalogom različitih subjekata, te ludičkim povezivanjem tzv. visokih i niskih motiva i kategorija. On zapravo nastoji dedramatizirati stvarnost i svoju poziciju u njoj, a pritom iskazivačku lahkoću nadrediti nekadašnjem grču. Neposredno iskustvo prati, dakako, i prikladan govorni idiom. Iako je u pojedinim pjesmama posve jasno da je Burdžovićev subjekt bitno teatraliziran, veseli njegova sklonost osporavanju inače tako tipične ravnodušnosti i pratećeg joj osjećaja nemoći.
Od brojnih motiva kojima se Burdžović bavi bitniji su opsjednutost smrću i potraga za svojom sudbinom. Mi zapravo pratimo rascep jedne ličnosti, koji se bazira na levitiranju između dva principa života – realnog i fikcionalnog, a dvojnik je zastupnik jedne od ove dve kategorije. Temu dvojništva Burdžović ne svodi na crno-bijelu sliku pozitivnog i negativnog tretmana čovjeka.
U pozadini ovog slutimo i njemačko vjerovanje da svaki čovjek ima svog dvojnika i da kad ga ugleda znači da je smrt blizu. Cjelokupna halucinacija zapravo jeste priprema na smrt, a kušanje se tiče izbora puta na dobru ili lošu stranu, tj. u pakao ili raj. Ona uvodi lirski subjekt u simboličku smrt. Snovi i halucinacije biće odigravani na prostoru nerealnog, a njezini akteri postaće ljudi iz prošlosti – mrtvi. Otkud, potreba za ovakvom provokacijom? Ogovor je nedvosmislen: ona nastaje iz revolta, ona je ta koja nagriza ideološku dominaciju. Provokacija je, znao je i Majakovski, „šamar društvenom ukusu”, ona je neophodno sredstvo za kojim obavezno poseže svaka obespravljenost. Ako aktuelne političke ideologije stvaraju sopstvenu mitologiju kao metafizičko utočište, onda je naša predstava o Kurvi Evropi fantom slobode. Ne postoje stvari, poručuje nam Burdžović, o kojima ne možemo da govorimo, a vrijeme u kom to činimo je hronologija oslobođenosti. Burdžovićevu Revoluciju i njenu kopilad vidimo i kao ono što posjeduje eventualnu artističku autonomiju, ali i kao svjesno anticipiranje jednog nestalog svijeta.