SREĆA JE ŠTO JE GROBLJE BLIZU KUĆE

Almir Zalihić: “Tuga je golub u bijelom”, Knjigoljubac, Brčko, 2020

Piše: Željko Grahovac

Knjiga koja je pred nama sadrži ukupno devetnaest naslovljenih fragmenata, od kojih većinu ne bismo mogli nazvati pričama: možda bi najbolje bilo poslužiti se žargonskim izrazom – “fleševi”, koji značenjski pokriva situacije, stanja ili zbivanja što se u magnovenju raskriju pred nama, kao da su izronili iz mraka i potom naglo osvijetljeni. Autor se i u detaljima organizacije i uređenja teksta potrudio da apostrofira tu krhotinsku prirodu ovih kratkih proza: naslovi su dati u kosim zagradama, bez upotrebe velikog slova, samo sa boldiranjem riječi u naslovu. Ne samo da se ovaj rukopis otima svrstavanju u žanr priče ili pripovjedne proze – on se isto tako ne može uklopiti ni u vrsno-žanrovska određenja novele i kratkog romana: i čini nam se da je to i tako upravo i htio autor, ispisujući ovu neobičnu knjigu…

Nestvarna tišina

Potpuno svjesno i s predumišljajem on odustaje od svih poznatih okvira i standarda organizacije i artikulacije proznog teksta – a razlog se čini i više nego dovoljnim: sadržaji koje obrađuje spadaju u domen paklenskih doživljaja, iskustava i muka, kojima su bile izložene žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog vijeka, žrtve tog surovog i besmislenog rata protiv čovjeka i čovječnosti (s kojim je tranzicija na ovim prostorima konačno poprimila obrazinu i oblik kataklizmičkog, pa potom i postkataklizmičkog rasapa humanuma i svijeta u kom smo dotad živjeli).

Jedina nit koja bez prekida spaja i povezuje ove krhotine – to je nestvarni, gotovo onostrani doživljaj boli, začudnosti, nevjerice i prosutosti pred kreaturama i činima zla: atmosfera koju autor uspijeva dočarati i održavati kroz cijeli rukopis (ako pokušamo obuhvatiti svih šest čula u okviru kojih se očituju prisutnost i postojanje čovjeka na ovom svijetu) – jest atmosfera nestvarne tišine, muklosti ili čak nijemosti, boja tmine ili polutmine (sa svjetlošću koja probija samo da bi ogoljela užas), miris smrti, nestajanja ili iščezavanja, okus krvi u ustima ili praznine koja se ne da ni zaustiti, grubi dodir udaraca, mrcvarenja i sakaćenja ljudskog tijela… i, napokon, neuhvatljiva, neodrediva i neimenljiva strepnja (nagovještaj, intuicija, prekognicija), koju onim tzv. šestim čulom osjeća svako biće dovedeno u blizinu smrtne opasnosti. Začudni košmarni snovi tu su, na samom početku, u prve dvije dionice rukopisa, da nas uvedu postepeno u to što se (ni po sadržaju, ni po intenzitetu) ne bi moglo nazvati stvarnošću:

”Sanjao je: neko mu potkopava zid kuće prema sokaku i stavlja u njega eksploziv (…) Nema rupe i nema nikakvog eksploziva, ali on čuje fitilj kako šišti, kako gori, ide za tim šištanjem, traži ga, ali ne može da ga nađe. Obilazi oko kuće i čuje vjetar kako šumi u suhoj travi.”

Izvanredni opisi sablasno-snovitih pejzaža i doživljaja nerijetko se primiču nivou poetskog očuđenja – iako opšti ton naracije ostaje sasvim suzdržan; ovakve efektne ekskurse u domen somnambulnog, kad je riječ o savremenoj proznoj produkciji na našem jeziku, pravio je, recimo, Vojislav Radojković u svom sjajnom romanu “Patuljci broje do sedam”. Kap košmarne strave, koju valja pažljivo spustiti u vodu teksta – da se čitalac pripremi za ono što slijedi…

”Oni vode njenog Murisa u nekakvu široku, zelenu zemlju. Tuga je bila golub u bijelom. On uplašen leti pod pljuskom. Sanak se javi kao dijete tužnih očiju s bijelim cvijetom u ruci i pjesmom od toplog baršuna. Odjednom neko po vratima zalupa oštro i uporno.”

Snoviti prizori i košmarni doživljaji kojima su prepušteni na milost i nemilost likovi (Muris Bunar i njegova žena Hanka) imaju zadaću da potkopaju i ponište tok vremena, njegov kontinuitet, da ispremeću stavke u uzročno-posljedičnom nizu zbivanja: sve što se, kao, zbiva možda se ustvari već desilo (iako je moguće isto tako da će se tek desiti); hrupnja, uzastopnost i potpuna alogičnost snova kazuju nam ono najvažnije – da se sve što će uslijediti zapravo ne može ispričati, iskazati, da likovi koji će se dalje spominjati u knjizi zapravo i nisu jasno ograničeni i uokvireni u svoju uposebljenu upojedinačenost, da se oni sa imenom i oni bez imena neće gotovo ni po čemu razlikovati… i da sama štastvenost, sadržajnost doživljavanog i iskazivanog (koliko god bila prepoznatljiva, s obzirom na ratne strahote koje su se z b i l j a dešavale i za koje mi već znamo) jest u svojoj suštini iz domena paklenski nestvarnog.

”Murisov se glas mijenja, gubi mehkoću i postaje suh, zastrašujući i ropćući: Ne mogu da zaspim ovdje!

Hanka hoće da progovori, ali su joj usta kao stijena.

Muris govori, a glas mu je cipela ukaljana blatom: Sreća je što je groblje blizu kuće. Baš mi je žao ljudi ukopanih na grebljima daleko od domova, pa su primorani da prespavaju u svojim rakama.”

Nema nikakvog načina da se jasna razlika uspostavi između stvarnog i nestvarnog: rečenice same i njihov slijed zapravo funkcionišu kao labirint, iz kojeg je nemoguće izaći:      

”Hankin plač razlegao se kroz mrkli mrak kao beskonačni jauk. Uskoro nad kućom zavlada mir.

Hanka upali svjetlo, stade pred ogledalo i pažljivo se zagleda u vlastito lice.

U tom času porobljena zemlja i zelena zemlja imale su zajedničko nebo, sačinjeno od krupnih suza.”

U narednoj dionici rukopisa Mahir Čolba će zarobljenog neprijateljskog vojnika vezati usred naselja uz stablo; oko njega će se gnjevni civili okupljati, sa neskrivenom mržnjom i željom da se na njemu iskale za sva zla što ih doživljavaju. Mahir će, nakon što ga dobro iscrpi, tog zarobljenika odvesti kod brice – koji će mu skinuti kosu i bradu i učiniti da ni drugima ni sebi samom ne bude prepoznatljiv. Potom će ga pustiti da ide u šumu… Ništa od priče; “fleš” koji stoji tako kako stoji, sam za sebe. Odmah potom slijedi isto tako razmrvljena, zrnaste strukture naracija – iz koje saznajemo kako je udaran i mučen lokalni fotograf Asaf Soldo, od “vojnika” koji su zaposjeli mjesto i iživljavali se na civilima:

”Kad su vojnici ušli u kuću, pokraj Asafa zatekoše nevjestu.

Vojnici se podijeliše u dvije grupe. Jedna izvede Asafa, a druga nevjestu.

Asafa su odveli i više ga niko nije vidio.

Nevjestu su vratili nakon tri dana.

Bila je premorena, s trbuhom do zuba. Iste noći se porodila.

Rodila je dijete s tri prsta.”

Estetski efekt

Autor je upravo ovim i ovakvim redukcionizmom u organizaciji i kompoziciji tekstova postigao maksimalan estetski efekt – a da pritom nije ni u jednom trenutku patetikom, povišenim tonom, ukazivanjem na intenzitet doživljaja, korištenjem bilo kakvih ideologema, “saosjećanjem” sa svojim likovima, sam “ušao” kao pripovjedač u mrak ovog štiva. Paradoks na koji se mora obratiti posebna pažnja, kad govorimo o duhovno-poetičkom postavu i o izražajno-stilističkom profilu koji karakteriziraju ovo književno djelo, jest taj – da “bezosjećajnost” naratora postiže veći efekt saučestvovanja i uživljavanja čitaoca u ovu tešku i pretešku tematiku i problematiku, nego što bi to mogla bilo koje vrste aktivna uključenost njegova u sadržaje i zbivanja što ih pripovijeda. Čim somnambulnije – tim stvarnije se ispostavlja sve to što se zbiva, čim okrnjeniji – tim efektniji iskaz, čim hladnije i suzdržanije – tim potresnije i sugestivnije pripovijedanje… Majstorstvo rasnog pisca ovdje dolazi do izražaja i kao suvereno uspostavljeni i održavani balans između narativne redukcije i poetskog očuđenja; i kao odmjerenost i pogođenost u odabiru sadržaja, na jednoj, i načina njihovog “prelamanja” i oneobičavanja u jeziku, na drugoj strani; napokon, treba posebno naglasiti autorsku vještinu u komponovanju djela – zahvaljujući kojoj se cjelina rukopisa zaokružuje/dovršava u neprekinutoj fragmentarnosti/nedovršenosti pojedinih dionica. Upravo to djeluje na čitaoca kao najveće “čudo oduhovljenja” – koje zapravo ne možemo i ne trebamo, u recepciji rukopisa, “pripisivati” autoru: kao da se sama stvar (pripovijedano i doživljavano) sklapa i zaokružuje u cjelovitu/dovršenu strukturu. I upravo je to ono što pisca najviše uzdiže, nakon svega: u bilo kojoj konzistentnoj interpretativnoj strategiji, u svakom modelu književnokritičkog pristupa ovoj knjizi dolazi ponajviše do izražaja taj začudni, paradoksalni, gotovo bismo mogli reći oksimoronski spoj/spregnutost krhotinskog i zaokruženog, u samom kodu i u samoj frekvenciji estetske ostvarenosti ove Zalihićeve proze.