Ismet Dedeić: Osmijeh bola (anegdote iz zavičaja), Knjigoljubac, Brčko 2019.
Anegdota (od starogrčkog ἀνέκδοτον, anékdoton – „nije objavljeno“) vrsta je književnog djela koje se temelji na izvanrednom događaju obično iz života neke osobe. U svakodnevnom jeziku anegdota se odnosi na priču (uglavnom usmenu) koja opisuje čudan, neobičan ili smiješan događaj. Kada se te priče zabilježe i objave, prestaje odrednica usmeno, pa to što je publicirano postaje svojevrstna simbioza autorskog i narodne predaje.
Anegdote koje nam Dedeić prezentira u knjizi “Osmijeh bola” neobične su situacije njegovih zemljaka. One sadrže trenutake koji pokazuju nešto karakteristično, bitno o ličnostima koje tretira, ili o nekom mjestu, događaju ili situaciji iz njihovih života. U njima je sve svedeno na najmanju mjeru, sam događaj, opis, dijalog, a sve u namjeri da njihov kraj bude što efektniji, uspješniji, blistaviji. U najvećem broju sadrže duhovitu višedimenzionalnu poentu.
Pripovjedanje je objektivizirano, sa naglašavanjem bitnih momenata za određeni društveni i povijesni trenutak. A vremenski raspon je od 1913. godine do današnjih dana. Junaci anegdota koje Dedeić bilježi su se, smijehom branili od naprijatelja, ili situacija nepovoljnih po sebe pa se zato, gotovo po pravilu, na njihovom kraju nalazi oštroumna, ubojita, nerijetko i zajedljiva, a ipak duhovita poenta.
Zabilježene anegdota su zabavne, gorko smiješne i poučne, a katkad nalik gegovima iz nijemih komedija, ili apsurdistične poput zen koana, filozofične i šašave, ili su jednostavne narativne skice o čovjekovoj psihologiji i mentalitetu u historijskome vremenu.
Zašto su ove priče tako specifične?
Zato što su vrlo često slojevite i dvosmislene, zato što su priče duploga dna, zato što se u njima, tako kratkim i malenim, učas ispolji psihologija onoga ko pripovijeda, ili onog ko ih je odabrao, i psihologija glavnih likova, čija nas logika u isto vrijeme šokira, ili neugodno kosne, nasmije, ali i navede da o napisanom razmišljamo na nekoliko različitih načina.
Pored specifičnosti kao najosebujnije karakteristike, bitnost ove knjige je u rijetkosti. Naime, vrlo je mali broj knjiga koje anegdotalno tretiraju Sandžački prostor. I ono što je najbitnije, u ovoj se knjizi, povremeno, dosegnu oni vrhunci mudrosti u humoru, čiji se nedohvatljivi i neponovljivi artizam sastoji upravo u tome što čitalac (ili slušalac) ne može ni sebi objasniti šta je tu tako mudro i tako smiješno, i zašto mu se neke riječi zanavijek u pamet usijeku.
Recenzent knjige Uzeir Bukvć ukazuje na još jednu bitnost: “Dedeićeva knjiga nas podsjeća i opominje kako bi bilo potrebno i virijedno nekako balzamovati, sačuvati od nezaustavljivog naleta i agresije subkultura tradiciju i jezik, prema kome je autor vrlo oprezan, baš kao što je bilo neprocjenjivo sačuvati autentičnost nekadašnjih Rožaja; kuće s krovovima od šindre, tahte, pod šticom, kuće pod daskom, ovisno od toga kako se to u kom kraju govorilo za te kuće, skladno ukomponovane u prirodni ambijent okolnih planina. Sve prognoze kao i naše želje su nesigurne. Baš kao i naša sjećanja koja traju veoma kratko, oslanjajući se samo na priče u kojima riječi i smisao često mijenjaju mjesto. Sigurno je ipak samo ono što je zapisano, poput Dedeiceve knjige za koju, sklapajući njene posljednje stranice ostajem zbunjen i nesiguran kojem književnom žanru pripada. Nisam nezadovoljan tom svojom zabunom jer važno je o čemu knjiga govori”.