Alma Zornić: Bašeskijini mrtvi, Planjax, Tešanj, 2021.
Piše: Adnadin Jašarević
Ukoliko pomislite da naslov rukopisa, Bašeskijini mrtvi, ne odgovara sadržaju, u napasti ste da pogriješite u prosuđivanju. Autorica, Alma Zornić, prevashodno je namjeravala napisati posvetu Bašeskiji, koji je u 18. stoljeću zapisao što je vidio, iz života i smrti naših dobrih Bošnjana.
I, istini za volju, autorica se, dva stoljeća potom, bavi sličnim poslom. Zapisuje ko smo. Samo što je ona zaronila dublje, u svijet nevidljivog, koji je, svakako, prostraniji od svijeta viđenog.
Mit je pokušaj da za sve što nema odgovora, objašnjenja, naučnog seciranja, ponudi rješenje, najčešće nestvarne, fantastične priče. Rado bih rekao kako u ovom preveć objašnjenom svijetu snovi znaju biti važniji, kako bi nas objasnili, ko smo, kojim putevima idemo, nego puke činjenice, putokazi što nam ih steru, lične karte i slične gluposti.
Život je san, zapisao je u naslovu znamenite drame Kalderon.
Istina je da mnogo intezivnije živimo kroz snove, koji, zapravo, ne moraju ništa objasniti, ali, bez sumnje, nude nadu u življenju svedenom na rutine, hranjenje, varenje i izmetanje.
I stina je i da snovi rađaju čudovišta, poput Morane, avetinje i katila, ali i ta su čudovišta naša, duboke sjenke što ih pružamo za sobom za života. Duboke sjenke što ih bacamo za sobom, sjenke koje nas prate, sjenke koje nas plaše, one sjenke što je sterala stara majka dok vam je pripovjedala priču za uspavljivanje.
Zovu ih priče uz ognjište. One koje se prenose sa koljena na koljeno.
I, iako ih djeca, dobro ušuškana, s ručicama preko očiju, slušaju zastrašena, ipak ne mogu odliti avanturi, strahu s kojim se njihovi junakinje i junaci sreću za nevjerovatnih avantura, niti vlastitom strahu.
Niti ljubavi, koja, nekako, ide pod ruku sa strahom.
Ljubav i smrt, ti ponori neistraženi.
Nekako, prelijepa nevjesta uvijek u svojim njedrima donosi oboje, i obećanje i skončanje. Zar nije svaka žena Morana, ili nas, može biti lažu.
A možda i ne, poput one priče u kojoj svaka žena može postati kraljica.
Ukoliko joj zastrašujuće biće koje luta snovima upiše tetovažu.
Alma Zornić prikuplja stare priče, narodske, one iz zaumlja, a neke od tih priča ne žive samo u snovima. Pa tako i danas žene u Kraljevoj Sutjesci, podno kraljevskog grada Bobovca, tetoviraju tijelo u pomen kraljevni, i, pjevaju pjesme o njoj.
Naravno, nastoji ih zaodjenuti u savremeno ruho, oživjeti ih u novogovoru, naravno ne samo kraljevne, već i demone što se skrivaju u sjenkama, zapravo u nama, poput akrepa i avetinje. Od davnine, narod se plašio mračnih neistraženih šuma i naselio ih vilama, zmajevima, čudovišnim stvorovima, krvopijama, i jedva da se ko usuđivao kročiti iza palisada sela, zidina grada, tamoiza, gdje tama vreba: ko bi rekao da i danas, kada tih prostranih divljih šuma nema, opaki stvorovi grebu kandžama, grizu očnjacima? Ali, istina je, samo, ovaj put nastoje progristi put iz nas, naše utrobe i srca, da se probiju van iz nutarnjeg mračnog vilajeta.
Dubok je, predubok tvoj san, ali je još dublja java.
Autorica jasno postavlja tezu kako naš odnos prema smrti određuje i naš odnos prema životu. A, kako je naš odnos prema smrti zasnovan na mitosu, legendi, koji grade naše strahove, stoga možemo reći kako ona u svim pričama razgovara sa mitosom i smrću, kao da se baš namjerila da na lađi satkanih od priča prevozi duše preko Stiksa.
Daleko od naših tijela, jer za nije svako tjelese soba za mučenje.
Teško je postaviti jasnu nit u pričama Alme zornić, ono što ih povezuje.
Naročito zahvaljujući pričama „Katil“ i Feniks Sarajeva“, u kojima se poigrava legendarnim dobom, savremenim i dalekom budučnošću, u izlomljenim vremenskim skokovima, tako da priče nalikuju na dječiju slagalicu. Osobno, ovakav moderan pristup konstrukciji priče mi se dopada, a i činjenica da komuniciraju sa Bosnom, ne da bi laički objašnjavale što se i zašto nekada dogodilo, već da bi unijele zabunu, te i stoga što mitos funkcionira, ne samo u vremenu, pa i na planetima gdje i kada ga ne očekujemo.
Pa i kada se ispostavi da je Vijećnica u Sarajevu posljednja u svemiru kod autorice izostaje katarza, jer relativizira svršetak priče obraćajući se smrti kao pukoj činjenici zaogrnutoj u kostime, kao one u teatru, kostime istina drugačije, od kulture do kulture, od vremena do vremena, a gdje drugdje no među knjigama, mitosom.
I pero Bašeskijino što u oko ubada tražeći razgovora sa mrtvima nije drugo do snažna metafora o literaturi kao poveznici, jedinoj koja može podići most između mrtvih i živih. Jedared, promišljao sam kako poznam više mrtvih nego živih, ali, poput Alme Zornić i o tome da ih zapišem. Stoga autoričini razgovori sa mrtvima, ili ako tako hoćete reći smrću samom, apoteozom smrti, nisu drugo do Ars Moriendi, jer drugo ne mogu biti: zamišljam je kako kroči usamljena kroz biblioteku u kojoj sa polica padaju knjige, stranice se otvaraju, neispisane, čekajući da neko zabode pero u vlastite žile i krvlju počne ispisivati razgovore sa onima kojih nema.